DIVLJE ŽIVOTINJE

 DIVLJE ŽIVOTINJE

Naziv divlje životinje koristi se u pravilu za životinja koje žive u svom prirodnom staništu, podalje od čovjeka. To ih razlikuje od pripitomljenih, tako zvanih domesticiranih životinja. U ovu skupinu spada i divljač, životinje koje čovjek lovi, a što je uređeno Zakonom o lovu. U svakodnevnom govoru, pojedine vrste divljih životinja nazivaju se prema srodnim vrstama koje su domesticirane. Tako se sive guske (Anser anser) nazivaju "divljim guskama", a Anas platyrynchos se naziva "divljom patkom", iako to nije jedina vrsta koju bi se moglo ubrojati u ovu skupinu. Danas bi se divljim konjima mogli nazvati još samo Pševalskijevi konji, no naziv se u širem smislu koristi i za mustange, iako su ustvari potomci domesticiranih konja koji su se kasnije odvojili od čovjeka i vratili se životu u prirorodi

Gotovo svuda na svijetu postoje divlje životinje, no najmanje divljih životinja još živi u divljini koju nije čovjek na neki način preoblikovao. Svaka životinjska vrsta ima određene potrebe u odnosu na okoliš (hrana, mogućnost razmnožavanja, skrivanje od neprijatelja i slično), koje su u dovoljnoj mjeri zadovoljene i u područjima koje je čovjek prilagodio svojim potrebama. Neke su životinje čak razvile naviku korištenja prednosti blizine čovjeka (bijela roda, neke vrste miševa).

S druge strane, ljudske aktivnosti (poljoprivreda, gradnja naselja) razorile su, ili u najmanju ruku osjetno smanjile površine na kojima inače žive divlje životinje. Broj divljih životinja koje zbog svojih posebnih potreba ne mogu promijeniti stanište i dalje će se smanjivati.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Divlje_%C5%BEivotinje

MEDVJED

Medvjedi (Ursidae) su porodica sisavaca iz reda zvijeri (Carnivora). Ranije ih se nazivalo "velikim medvjedima" ili još i "pravim medvjedima", da bi ih tako razlikovali od rakuna (Procyonidae) koje su nazivali "malim medvjedima". Jedna vrsta iz te porodice, smeđi medvjed, je najveća divlja životinja i grabežljivac na hrvatskom tlu.

 Građom tijela, sve vrste medvjeda su međusobno vrlo slične. Tijela su im zbijena, glave okrugle a udovi relativno kratki i vrlo snažni. Oči su male, a uške okruglaste i uspravne. U izduženoj njuški imaju, ovisno o vrsti, 40 ili 42 zuba. Noge završavaju s pet prstiju s kandžama koje ne mogu uvući. Hodaju na tabanima koji su uglavnom dlakavi, osim kod vrsta koje se često penju na drveće, kao kod sunčevog medvjeda čiji su tabani goli. Rep im je samo maleni patrljak. Krzno im je dosta dugačko i jednobojno, smeđe, crno ili bijelo. Iznimka je veliki panda (čije svrstavanje u ovu porodicu još nije općeprihvaćeno, vidi [1]  Inačica izvorne stranice arhivirana 5. srpnja 2007.) koji ima vrlo uočljive crno bijele šare. Svijetle šare na prsima ili licu se mogu pojaviti kod više vrsta.

Tjelesna težina im se kreće od 25 pa do 1200 kg, pri čemu su mužjaci uvijek osjetno teži od ženki. Dužina tijela im je između 100 i 330cm. Mogu biti visoki do čak 350 centimetara kada se usprave na stražnje noge.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Medvjedi

LISICA

 Lisice su sisari manje ili osrednje veličine i pripadaju nekolikim rodovima porodice pasa (lat. sanidae). Imaju pljosnatu lobanju, uspravne trouglaste uši, zašiljenu, blago okrenutu njušku i dugi grmoliki rep.

Dvanaest vrsta pripada monofiletskoj grupi „pravih lisica“ roda vukova (lat. vulpes). Ostalih 25 trenutnih ili izumrlih vrsta uvek ili ponekad nazivaju lisicama. Ove lisice su ili deo parafiletske grupe južnoameričkih lisica ili spoljne grupe koja se sastoji od lisice šišmiša, sive lisice i ostrvske lisice.^[1] Lisice žive na svim kontinentima, osim na Antarktiku. Daleko najčešća i najrasprostranjenija vrsta lisice je riđa, to jest crvena lisica (lat. vulpes vulpes) sa oko 47 prepoznatih podvrsta. Globalna distribucija lisica, zajedno sa njihovom širokom reputacijom lukavosti, doprinosi njihovoj istaknutosti u popularnoj kulturi i folkloru u mnogim društvima širom sveta. Lisice su lovljene uz pomoć čopora pasa goniča, dugo uspostavljena potraga u Evropi, naročito na Britanskim ostrvima, a izvožene su u razne delove novog sveta od strane evropskih doseljenika.

Lisica je visoka od 40 do 50 cm, a dužina joj iznosi oko 110 cm, dok samo na rep otpada oko 40 cm. Masa joj je obično od 8 do 10 kg. Što se tiče starosti lisica, one mogu da dožive do 15 godina, mada je prosek oko 12.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Lisica

DIVLJI VUK

 Vuk (Canis lupus) је sisar iz porodice Canidae. Vuk ima zajedničko porijeklo sa domaćim psom (Canis familiaris), a prema većini eksperata on je praotac svih danas postojećih pasa. Sivi vuk je nekada naseljavao velike dijelove Sjeverne Amerike, Evrope, Azije i Bliskog Istoka, dok je danas, zbog masovnog izlova i uništenja staništa, prisutan na samo nekim navedenim područjima i to u puno manjem broju.

Veličina i težina vukova se jako razlikuje jer nastanjuju vrlo velika i različita područja.Najveći vukovi (žive u šumskim područjima Litvanije, Bjelorusije, Aljaske i Kanade) dosežu dužinu tijela (od vrha njuške do početka repa) do 160 cm, a rep je dugačak još do 52 cm. U ramenima je visok oko 80 cm a mogu doseći težinu do 80 kg.

Najmanji vukovi žive na Bliskom Istoku i na Arabijskom poluostrvu. Dužina tijela im je oko 80 cm, težina 20 kg a rep je dug oko 29 cm. Ženke su oko 2 do 12% manje od mužjaka i 20 do 25% lakše od njih.

Do početka razvitka poljoprivrede i stočarstva vuk je bio najrasprostranjenija zvijer na zemlji. Bio je rasprostraDnjen u cijeloj Evropi i Aziji sve do sjeverne Afrike kao u Sjevernoj Americi. U velikim dijelovima tog nekada divovskog područja rasprostranjenosti, a naročito u zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi, ljudi su ga gotovo iskorijenili. U istočnoj Evropi, na Balkanu, u Kanadi, Sibiru, Mongoliji i u manjoj mjeri u Iranu još postoje veće međusobno povezane populacije vukova. Inače, može se sresti još samo u malim, međusobno izolovanim zajednicama koje obuhvaćaju i manje od 100 životinja.

Vuk - Wikipedia

DIVLJI ZEC

Europski zec ili obični zec (Lepus (Eulagos) europaeus) je vrsta zeca autohtona u Europi i zapadnoj Aziji. Nije glodavac već dvojezubac prilagođen otvorenim krajevima umjerene klime. Sličan je divljem kuniću koji je drugačijeg načina života (od razmnožavanja do bijega vezan je uz jazbine koje sam kopa), dok zec nikad ne kopa rupe i u bijegu se oslanja samo na brzinu.^[1] Zečevi su inače skrovite životinje, ali mijenjaju svoje ponašanje u proljeće kad se okupljaju radi parenja. Opadanje populacije zečeva u kontinentalnoj Europi posljedica je između ostalog i promjena u zemljoradnji.

Nastanjuju kontinentalnu Europu do Bliskog istoka i središnje Azije. Naseljen u antičku Britaniju, a u novije vrijeme diljem svijeta: istok Sjeverne Amerike, Južna Amerika, Irska, Australija, Novi Zeland i mnogi otoci.^[2] U sjevernoj Europi areal mu se preklapa s onim bijelog zeca (Lepus timidus).
Nastanjuje i cijeli kontinentalni dio Hrvatske izuzev najviših planina i nekih otoka. Žive na poljima i livadama, ili u otvorenim šumama blizu poljodjelskih površina.^[3]

Europski zec jedan je od najvećih dvojezubaca, mase obično od 2,5-4,0 (najviše 7,0) kg i dužine 48-75 cm, rep 7–11 cm. Broj zuba: 28.
Krzno žućkasto smeđe ili hrđavo smeđe, gusto, na leđima kovrčavo, trbuh sivkasto bijel. Za razliku od nekih drugih vrsta zečeva zimi nema bijelu boju. Uške su duge s crnim vrhovima, a lice je smeđe s crnim prstenom oko očiju. Ima duge stražnje noge i dlakava stopala. Vrsta nema značajnijeg spolnog dimorfizma.
Životni vijek je do 12 godina, u prirodi obično do 4 godine ili manje.^[2]

https://hr.wikipedia.org/wiki/Europski_zec

SRNA

Srna (obična srna, lat. Capreolus capreolus) je šumska životinja iz porodice jelena koja je zemljopisno rasprostranjena na većini područja Europe. Odrastao mužjak zove se srndać ili srnjak.

Rasprostranjenost

Istočna granica ove vrste pruža se od Ladoškog jezera prema Crnom moru, ali prije njega zaobilazi stepe (Kumo-Manične) i skreće prema Balkanu. Zapadna granica kreće se od skandinavskih planina uz zapadne obale Britanskog otočja prema Gibraltaru. Nema ih u Irskoj, Korzici, Siciliji, Sardiniji i Grčkoj. U Hrvatskoj je više rasprostranjena u kontinentalnom dijelu (Slavonija, Baranja, Gorski kotar), a u priobalju je rijetkost. Rasprostranjenost po državama ovog prostora kreće se ovako: Hrvatska 29%, Slovenija 23%, Bosna i Hercegovina 14% i Sjeverna Makedonija 9%.

Opis izgleda

Izgled srne ukazuje na skladno, vitko, lagano i vrlo pokretno tijelo.Leđa su nešto viša od grebena. Noge su vitke i duge, papci crni. Srne unatoč tome ipak nisu ustrajni trkači. Rep je kratak i jedva vidljiv. Duljina od njuške do repa iznosi 130-140 cm, a visina u grebenu 75 cm. Težina ovisi o području,hrani, godišnjem dobu, fiziološkom stanju i spolu (ženke su 5-10 % lakše). Težina je obično oko 25 +/- 3 kg, ali može dosegnuti i do 40 kg. Zubna formula odrasle jedinke je I 0/4, C 0/0, P 3/3, M 3/3 dakle sveukupno ima 32 stalna zuba. Lane ima 20 mliječnih zubi. Kreće se hodom, kasom i skokom. Odličan je plivač te se kupa i nikad se ne kaljuža poput jelena i svinja. Ljetna dlaka je riđastocrvena, a zimska kestenjastosiva. Stražnjica je obrasla bijelom dlakom, koja je ljeti manje uočljiva nego zimi. Lane je smeđe s bijelim pjegama do prvog linjanja, nakon čega izrasla dlaka prekrije ove pjege. Srna mjenja godišnje dlaku dva puta i to u proljeće i početkom jeseni. Vrijeme linjanja je ovisno o nadmorskoj visini, zdravlju i dobi životinje. Za obilježavanje teritorija i druge oblike mirisne komunikacije srnama služe specijalizirane kožne žlijezde. Ove žlijezde nalaze se između papaka zadnjih nogu (podmazuju kožu interdigitalnog područja, ostavljaju mirisni trag), ispod skočnog zgloba s vanjske strane (tarzalni organ) su žlijezde lojnice, koje također ostavljaju miris na vegetaciji o koju se životinja očeše. Srnjak na čelu ima čeonu žlijezdu, koja mu služi za označavanje granica područja, a u ženki žlijezde koje se nalaze na stražnjici vrhunac izlučivanja imaju u doba parenja. Od osjetila srna ima izvrsno razvijen sluh, njuh i okus. Vid je slabo razvijen jer je srnino oko astigmatično te vidi samo veće predmete i to nejasno a najbolje opaža kretanje.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Srna

VJEVERICA

Vjeverice je zajednički naziv za životinje iz porodice Sciuridae, iz reda glodavaca.

Tipičan predstavnik ove porodice su vjeverice s dugačkim repom, koje naseljavaju Europu, Aziju i Ameriku. Također, u porodici Sciuridae su i leteće vjeverice, dok leteće vjeverice iz porodice Anomaluridae koja naseljavaju Afriku nisu iz ove skupine. Najpoznatija vrsta vjeverice je Crvena vjeverica.

Opis

Živi u šumama, parkovima, vrtovima, aktivna je danju (nekad i noću!), dobro se penje i skače. U krošnjama gradi nekoliko loptastih gnijezda u kojima skriva hranu i mlade. Ne spava pravi zimski san (povremeno se budi).

Prehranjuje se bobicama, plodovima, gljivama, jajima, sjemenkama, mladim pticama I raznim orašastim plodovima

Rasprostranjenost

U Europi žive samo dvije vrste vjeverica-siva i crvena vjeverica. Na svijetu je poznato oko 200 vrsta vjeverica. No, uz crvenu vjevericu, koja je do 70-ih godina prošlog stoljeća bila jedini stanovnik Europe, na starom kontinentu odnedavna viđamo i sivu. Prvi primjerci, uvezeni iz Sjeverne Amerike, pušteni su u Italiji, da bi se u posljednjih 50-ak godina nevjerojatno proširili i ugrozili opstanak zaštićene crvene vjeverice.

Zbog kitnjasta, uspravno položena repa te gotovo ljudskog izgleda dok sjede na

stražnjim šapama i grickaju hranu, ti glodavci svima su dobro znani i često se mogu vidjeti u parkovima u naseljima. Sive vjeverice ljeti često zadobiju svijetlo smećkastocrvenu nijansu, posebno na leđima i bokovima pa ih je lako zamijeniti s crvenima. Crvene, pak, za zimskih mjeseci imaju dlakave čuperke na vrhovima uški koje sive vjeverice nemaju nikada.

ttps://hr.wikipedia.org/wiki/Vjeverice